Našeg brata Ivana Markanovića , duhovnog asistenta Franjevačkog svjetovnog reda i franjevačke mladeži, osnivača i odgojitelja novog bratstva sv. Leopolda Bogdana Mandića, našeg dragog ispovjednika i prijatelja Gospodin je pozvao k sebi iznenada. Ivanove zapisane riječi iz posljednjeg uvodnika Ljudima prijatelj danas imaju posebnu težinu. U ovome času podsjećaju nas: „Budući da se naša vjera temelji na iskustvu susreta s Kristom Uskrslim, na nama vjernicima neizbježno je duhovno pitanje: Što bi Isus sada učinio i što želi da mi, po Njegovu primjeru i Riječi, učinimo?“
Gospodin Isus danas zaplakao bi s nama, kako je to učinio na grobu prijatelja Lazara. Jer, naučio je ljubiti ljudskim srcem, opipljivo, konkretno, pažlijvo, dokazujući ljubav svakodnevno, malim stvarima i gestama. Isusa siromašna i ponizna Ivan je u tome izvrsno shvaćao i slijedio. Zato je i mogao u godini dana formacije zaraziti dvadesetak odraslih ljudi zaljubljenošću u Krista. A gdje sijete ljubav, tamo raste veselje. Isusove suze na prijateljevu grobu dokazuju koliko Bog voli našu krhku ljudskost. Ivanova razboritost i razumijevanje za naša ljudska ograničenja također su bili u skladu s Isusovim primjerom. Znao nas je susretati bez predrasuda, pitajući kao Isus: „Što želiš da ti učinim?“ Znao se s nama šaliti, primajući sa smijehom sliku sebe kao „bučoglavog fratra“, kako ga zabilježi jedna od priča o nastanku našeg bratstva.
Stoga smo stasali u zdravo bratstvo, koje za bratom Ivanom ne krije suze i neizrecive uzdahe, jer će nam nedostajati, ali i bratstvo koje se odmah po tužnoj vijesti o Ivanovu preminuću sastalo u molitvi da se uzajamno tješi svetom Riječi. Brat Ivan visoko je cijenio snagu riječi – i one Božanske, koju pišemo velikim slovom, i one ljudske, a nadahnute Božjom ljubavlju, na čijem je širenju tako zauzeto radio. Njegove propovijedi i duhovni nagovori bili su sklad odabrane riječi, vrlo često onih svetoga Leopolda, koga je fra Ivan dobro poznavao i često citirao, i dubokog osobnog uvjerenja, koje se odlgumiti ne može.
Vjerujemo zato da nije slučajno što ga je Gospodin pozvao k sebi baš na kraju dana posvećenog velikom propovjedniku Riječi, sv. Anti, svecu svega svijeta. No još je znakovitije da se to dogodilo uoči blagdana Tijelova, koje utješnu Isusovu prisutnost slavi u Presvetom, oko čijeg se čašćenja fra Ivan Markanović posebno brinuo i nas kao bratstvo i na to poticao riječju i primjerom.
Stoga nam je odgovor na drugi dio duhovnog pitanja više nego jasan: Što Isus želi da mi, po Njegovu primjeru i Riječi, učinimo po gubitku svoga brata Ivana?
Prije svega, želi da svjedočimo sigurnost u Njegovu riječ, kojom nam obeća: Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.
Brat Ivan primio je stostruko, pa i nas kao braću, i sigruni smo da je od Gospoda već primio život vječni. Znamo da će naša povezanost nadživjeti njegov smrtni prijelaz. Isus želi da se ta veza nastavi i da svjedočimo vjeru u život koji nam Gospodin Isus daje. Zatim, želi da ne žalujemo pretjerano, jer vjerujemo u Radosnu Riječ i Kruh Života. Ta vjera u Gospodina Isusa Krista, spasitelja od smrti, radosno će živjeti i dalje u našem bratstvu i možda će zbog Ivanova odlaska biti još i jača nego da je osnivanje bratstva teklo mirnim i redovnim putem. Štoviše, tješimo se uzajamno da sada imamo novog zagovornika u nebu, jer je brat Ivan zauzeto molio za mnoge naše potrebe još dok bijasmo zajedno, a sada će, pred licem Kristovim, moliti za nas. Mnogi su od nas potvrdu za to prepoznali u znaku duge, koja je zasjala nakon Ivanova sprovoda na nebu Dubrave.
s. Dubravka Rovičanac, 15. 6. 2017.