Marija Tomulić- 105 godina čiste Ljubavi

Pravi je blagoslov upoznati Mariju Tomulić, a s obzirom na to da danas slavi 105. rođendan, to je ujedno i pravi raritet. Nas dvije upoznale smo se lani tijekom uskrsne posjete bolesnicima iz našeg bratstva Franjevačkog svjetovnog reda i, bez obzira na preko sedamdeset godina razlike, ​kliknule ​smo na prvu: sa susreta s njom jednostavno se uvijek vratim drugačija i puna – puna milosti i Duha Božjeg, koji izvire iz svake pore ove tijelom nemoćne, ali duhom i umom snažne starice.

Što je važno reći o životu naše tete Marije? Rođena u Novalji 21. svibnja 1913., silno je željela postati klauzurna sestra, ali, kako je njena obitelj bila siromašna – ali radosna, kako ona ističe – nije imala miraz za odlazak u samostan. Udala se za svoje vrijeme relativno kasno – u 27. godini – i rodila četvero djece. 1941. doselila se u Zagreb, u našu župu. Rano ostaje udovica i skrbi o djeci štrikanjem. Trajno se zavjetovala se u Franjevačkom svjetovnom redu 20. veljače 1983.

To su sve faktografske činjenice, ali naša teta Marija mnogo je više od toga: starica slaba tijela, ali živa duha; oslabljena sluha, ali oštra uma; toplih, ali nimalo sladunjavih riječi i srca k’o škoj s kojeg je došla. Njena blizina ispunja, godine prosvjetljuju, a Ljubav – namjerno napisana velikim slovom – ona Franjina neljubljena Ljubav po svim dimenzijama njenog života postaje ljubljena.

Kad sam je posjetila prvi put i rekla da sam iz Gospe Lurdske, suznih je očiju rekla:

„Moja Gospa, otamo će ići i moj sprovod.“ I danas nas je dočekala suznih očiju: „Došli su mi moji, niste me zaboravili.“ Ovaj se susret zbio u dvorani, kao pravi roćkas, a prvi naš susret zbio se u njenoj sobi: malenoj kapeli njene duše, kako kaže, jer tijelo je ionako ne sluša. Na oltariću iznad njenog stola raspelo, Gospa Lurdska i svete sličice. „Ovdje ja molim“, govori, „Bože, zašto me toliko držiš? Svi su moji umrli, a samo sam ja ostala… Stalno Ga to pitam a on mući, šuti.” Danas mi kaže: „Sad mi je to već i sumnjivo, da nije zaboravio na mene?“ Kažem joj: „Kad te još treba Onaj gore, treba tvoje molitve, treba tvoje srce predano u potpunosti.“ „Je, je… Znaš, lipo je hodati s Bogom, lipo mu je predati svoj život!” Pomislih: “Vjerujem; kad ti to kažeš izgleda tako lako…”

„Dragi moji trećoredci, puno molim za vas, za naše fratre i našu župu, a vi – ljubite se puno, opraštajte još više, a molite najviše! Znajte, nije teško biti dobar; to je najlakše!“ I ova 105-godišnja bakica me opet ostavila bez teksta: cijelo Evanđelje u jednoj rečenici. Mi toliko kompliciramo, a i Isus i Franjo su tako jednostavni – tako ​basic​, kako bi rekli naši framaši.

Ljudi se polako razilaze i opraštaju; zagrljaji, poljupci, mnogo ljubavi cijele obitelji, ali od sviju identični pozdrav: „Bako, moli za nas!“

A ona se i dalje pita zašto je Onaj gore toliko drži…!

Ivana Bošnjak, OFS iz MB Majke Božje Lurdske