Odlomci iz korizmene propovijedi nadbiskupa Stepinca u Katedrali, 5. ožujka 1940.


Kristova Crkva mora biti općenita

Ne znam, da li smo se u ovih zadnjih dvadeset godina čega više naslušali nego li pričanja o nacionalnim crkvama i anacionalnosti Katoličke crkve. Što više živi smo svjedoci, kako se je pred par godina našlo kratkovidnih ljudi u našoj državi, koji su htjeli iskoristiti za njih povoljnu političku situaciju i provesti kod nas rastavu Crkve od države, da bi tako katoličkoj Crkvi kao tobože anacionalnoj zakrenuli vratom.

No srećom nije mjerodavno što o Crkvi misli ovaj ili onaj čovjek, ovo ili ono društvo, ova ili ona organizacija, nego je mjerodavno ono, što o Crkvi misli onaj, koji ju je osnovao, a to je Isus Krist. (…) Krist je osnovao Crkvu za sve narode, ne samo za neki narod izabrani. Kristova Crkva mora biti općenita.

Ako pak malo pogledamo po svijetu, onda ćemo se brzo uvjeriti, da od svih crkvi koje postoje na svijetu ima samo jedna, koja se može smatrati općenitom i jest općenita, a to je ona koju nazivamo Katoličkom crkvom. Zato je ona djelo Kristovo, djelo Božje.

Kristova Crkva mora biti općenita! To nam govori zdrav razum, to su navijestili pred tisuće godina proroci, to se jasno vidi iz nauka Isusa Krista, to se vidi iz cijele kršćanske prošlosti. To nam govori zdrav razum. Ta što je konačno Crkva? Učiteljica istine![17] A istina pristaje svima ljudima jednako. Crkva Kristova dakle mora biti svojina svih naroda, sviju rasa, sviju klasa, ona mora biti općenita.

To su svojstvo Kristove Crkve, to jest njezinu općenitost, ocrtali već pred tisuće godina Bogom nadahnuti proroci u prekrasnim slikama. (…) Kad se izjave ovih velikana duha usporede s ograničenim nastojanjem boraca za tzv. nacionalne crkve, onda ne treba puno mudrosti i dara rasuđivanja, da se odmah vidi gdje je istina. Iz nastojanja boraca za tzv. nacionalne crkve izbija, kao što i mora biti, jer ih je rodila strast, a ne Bog, izbija dakle sićušnost, zavist, a onda i sve druge zle posljedice.

Kao što god kod pojedinca, kad pređe granice ljubavi prema samome sebi, nastaje egoizam, koji je svakome mrzak, tako i taj toliko razvikani nacionalizam nacionalnih crkava nije ništa drugo nego obični fanatizam i šovinizam, koji nikada nije rodio dobrim plodovima, a najmanje danas.

Duh Isusa Krista posve je drugi. Krist je svoj nauk tako udesio, da pristaje svim narodima svijeta. I mi vidimo, da su tijekom stoljeća ušli u tu Crkvu najrazličitiji, po ćudi, po sposobnostima, po kulturi najoprečniji narodi. Da Kristova Crkva mora biti općenita, to je uvjerenje cijele kršćanske prošlosti.

(…) Ako pak Crkva od Krista osnovana mora biti općenita, onda tvrdimo da od svih crkvi koje danas postoje na svijetu ima jedna jedina koju možemo nazvati univerzalnom, a to je Katolička crkva. Ona jest katolička i zovu je, da se poslužim riječima sv. Augustina, katoličkom, to jest općenitom, i sami heretici i shizmatici. (…) Po toj svojoj rasprostranjenosti i po broju vjernika ona je uistinu »signum elevatum in nationes«[18] – znak uzdignut među narodima, koji svjedoči da potječe od Boga.

Ona je nad ovim narodima, to jest općenita, po svom ustavu i po svome nauku. Isključivala je vazda i isključuje i nacionalnu oholost i rasnu i klasnu mržnju. O tome svjedoče najbolje baš enciklike posljednjih papa, koji su bili prisiljeni da dignu svoj glas na obranu evanđeoske istine, da su svi narodi i staleži svijeta djeca Božja, otkupljena krvlju Kristovom, i da nema privilegiranih rasa i klasa pred Bogom.

I baš zato, jer je uvijek odlučno stajala na stanovištu jednakosti sviju ljudi i naroda, zato je i mogla Katolička crkva polučiti onako divne uspjehe u misijama kakove je polučila i kakove svakodnevno polučuje. Kad čovjek promatra te uspjehe, onda se ne može oteti dojmu, da oni daleko nadilaze upotrebljena naravna sredstva, i da se prema tome njezin uspjeh može i mora pripisati u prvom redu djelovanju Božjem.

Katolička crkva ne pozna nacionalnih razlika, kako to čine druge samozvane crkve. Ipak je u isti čas više nacionalna u dobrom smislu riječi nego ikoja druga. No u isto doba, dok Crkva katolička poštuje individualne osobine pojedinih naroda, opet je čvrsta u jedinstvu. Zato nije čudo, da je baš taj znak općenitosti silno utjecao na velike duhove izvan Crkve, i doveo ih u krilo Katoličke crkve, kako to svjedoči Newman, Benson, Solovjev i drugi. (…)

U ova dakle burna vremena, vremena potpune rascjepkanosti naroda i država, ponavljamo i učvršćujemo još više naše vjerovanje u općenitu, od Krista osnovanu Crkvu, kao u jedinu koja je kadra donijeti čovječanstvu mir na zemlji.

Hrvatska straža, 7. ožujka 1940., br. 55., str.2–3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 380.–381.


[17] Usp. 1 Tim 3, 15.
[18] Usp. Iz 11, 12.