“Psaltiru moj, radosti moja!”
Kada uho čuje i srce prepozna titraj duše u ovom radosnom uskliku, ne može odoljeti pozivu dok ga ne dođe jasnije čuti.
Tako se odazvalo mnogo braće i sestara iz različitih mjesnih bratstava OFS-a i napunilo dvoranu našeg Katoličkog doma.
A što se tamo zapravo događalo?!

Dogodio se godišnji regionalni susret trajne formacije Franjevačkih svjetovnih bratstava.
Bilo je to u subotu, 15. listopada ove godine. Susret je započeo u 15 sati, a završio je u večernje sate, radosnim druženjem iza zajedničke večernje svete mise, koju je predvodio fra Anđelko Rakhel – duhovni asistent zajednice FSR-a, u župi Sv. Nikole biskupa u Čakovcu.
S obzirom da se susreti svake godine održavaju na različitim mjestima, ove godine bila je domaćinom zajednica FSR-a iz župe Sv. Antuna Padovanskog – Čakovec Jug.
Uz pomoć i suradnju čitave zajednice, koordinatorica ovog susreta bila je sestra Vera Bralić, koja je na vrlo lijep način osmislila ovaj tematski susret.
Središnji dio programa, obogatili su predavači; svima nama drag i poznati bibličar i teolog fra Bonaventura Duda i revni brat iz Zagrebačkog bratstva na Kaptolu, Krešimir William Bello.Fra Bonaventura nas je oduševio svojim razmišljanjima o moljenju psalama u liturgiji časoslova. Tema je bila “Psaltiru moj, radosti moja!” Vjerujem da je na sve prisutne ostavio snažan dojam, koliko zbog samog tumačenja, toliko i zbog radosnog i zanosnog naviještanja Božje riječi. Nizao je psalme s tolikom ljubavlju i lakoćom, da je svojim širokim osmijehom i djetinjim oduševljenjem podsjećao na samog našeg Sv. Oca Franju. Svima nam je znano kako je on, izgovarajući ime Isus, oblizivao usne od slatkoće riječi koju je izgovorio.
Slušajući fra Bonaventuru, psalme smo doživjeli, poput nekog dragog i vjernog prijatelja koji u svakom trenutku našeg života, ima za nas pravu riječ utjehe.
Kada nam je teško, molimo riječima 119. psalma; “Milostiv budi meni, sluzi svojem… Tvoje me ruke stvoriše i oblikovaše…”
Kada padnemo pod teretom grijeha, molimo za smilovanje po psalmu 51.; “Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome… Ne odbaci me od lica svojega…”
Umorne nas krijepi psalam 23.; “Gospodin je pastir moj… Na poljanama zelenim On mi daje odmora…”
I tako za svako stanje naše duše – dok smo malodušni, uplašeni, beznadni, malovjerni… Psalmi već stoljećima stoje spremni da natope naša srca izvorima žive vode. Oni su jednostavno istina i život naše duše, ali i poticaj i vječno nadahnuće. Zato je i fra Bonaventura rekao za sebe: “Što duže živim, to više učim. Ja sam vječiti učenik Biblije”.
Nakon fra Bonaventure, brat Krešimir nas je svojim sadržajnim izlaganjem poveo na “Plovidbu morem nove evangelizacije”. Na vrlo jasan i poticajan način, približio nam je ozbiljnost na koju nas je naš blaženi papa Ivan Pavao II. posebno potaknuo, da živimo poslanje koje je zapisano u Pravilu FSR-a. To je knjiga života, srž Evanđelja. Dakle, od nas se traži svjedočanstvo dosljednosti života po Evanđelju.
Sv. Franjo je o tome govorio – trebamo izvikivati Evanđelje svojim životom… “Jer te Bog nije izabrao samo radi tebe samoga, nego i radi spasa drugih.”
I naš današnji papa Benedikt 16. šalje nas i potiče, kao i Isus svoje učenike; “Idite! Idite i nastavite popravljati kuću Gospodina Isusa Krista, Njegovu Crkvu!” –Ali da ne zaboravimo – “Kao Franjo – Počnite uvijek od sebe!!!”
Na temu potrebe Evangelizacije u današnjici, od 22.- 29. 10. održao se u Brazilu Generalni kapitul. Njegov cilj je, da se pod vodstvom Duha Svetoga, animira Franjevački svjetovni red i Franjevačka mladež, u naviještanju Evanđelja i u svjedočenju životom i riječju – poput Franje!

Jer, kako nam je govorio brat Krešo, moramo izići iz osrednjosti i zamora, iz ustaljenog ritualizma, da postanemo djelotvorno oruđe, bezpridržajne Ljubavi Božje! U tome nam pomažu naši stožeri vjere – nedjeljna euharistija, molitva, sakrament pomirenja, slušanje i navješćivanje Božje Riječi, te milost Božja kojoj nam se otvoriti, da nas osposobi za svetost života.

Bog nam je zaista ostavio sve što nam je potrebno! Živa Riječ nam je poslana – da je čujemo, u srce usadimo, da je prihvatimo i po njoj živimo. “Tko ima uši, neka čuje!”
Hvala dobrome Bogu na ovome prelijepom susretu, na riječima koje je obilno sijao, i na daru zajedništva s velikom Franjevačkom obitelji!

Ovim putem zahvaljujem svima! Našim predavačima, organizatorima, sponzorima , tj. vlasnicima mesnice “Kiš”, glazbenom animatoru Aleksandru Vabecu, vrijednim rukama koje su pekle fine kolače, našim dragim sestrama iz bratstva Sv. Nikole biskupa, braći fratrima, domaru Vladeku i svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli ljepoti i bogatstvu ovog susreta, a da nisu ovdje spomenuti.
I što još reći kao zaključak? Možda ono isto što je rekao i naš blaženi papa Ivan Pavao II. u svojoj pjesmi: “Ja sam siromašan čovjek…. Ali tvoje usne, moje rekoše ime…Zato, svoju lađu sada ostavljam žalu, od sad idem kamo šalješ me Ti…”

Snježana Cindrić