Regionalni susret trajne fromacije II. skupine bratstava OFS-a
Sjeverozapadnohrvatskoga (Zagrebačkog) područnog bratstva
bl. Alojzija Stepinca
Varaždin, 22. listopada 2016.

Pozdrav

Drage sestre i braćo! Pozdravljam sve vas koji ste pristigli i želim vam mir i blagoslov od Gospodina. Zahvaljujem na povjerenju br. Zdenku Viljevcu iz MB sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, nakon Nacionalnoga kapitula novom područnom ministru, koji je imao razumijevanja i strpljivosti kad me je kontaktirao i zamolio da animiram ovaj susret. Kao što znate, uvijek je lijepo boraviti u rodnome kraju, ali je i zahtjevno i izazovno progovoriti vama koji ovdje stalno i godinama živite i radite, molite i trpite, pa dolazim pred vas u iskrenosti i jednostavnosti brata koji s vama dijeli istu duhovnost, koji želi zajedno s vama razmišljati na temu koju nam je zadalo naše Područno vijeće.

1. Uvod

Jedan od temeljnih dokumenata za franjevačke svjetovnjake, kako se može vidjeti i u izdanjima Pravila i Generalnih konstitucija OFS-a, jest Pobudnica svetoga Franje pokorničkoj braći i sestrama, koja je zapravo predgovor Pravila OFS-a. To je ono Prvo pismo vjernicima, kraće od Drugoga, kako ih nalazimo u izdanjima Spisa sv. Franje i sv. Klare Asiške ili u nedavno izdanim Franjevačkim izvorima.

Na svoj prepoznatljiv i jasan način ondje naš sveti Utemeljitelj govori „O onima koji čine pokoru” (I. poglavlje) „O onima koji ne čine pokore” (II. poglavlje). To ne znači da je sv. Franjo dijelio ljude na dobre i zle, na vjernike i nevjernike, na poštene i nepoštene, nego je — kao Božji sluga koji je doživio i iskusio snagu, značaj i domet iskrene i duboke pokore — želio potaknuti vjernike da i oni krenu tim putem i ustraju u vršenju pokore te ljube Gospodina iz svega srca, iz sve duše i razuma, iz sve snage (usp. Mk 12, 30). Doista, kad razmišlja o osobama „koje primaju tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista i donose plodove dostojne pokore (usp. Lk 3, 8)“ (1 PVj I., 4), Asiški siromašak kao da pada u zanos i kliče da su takve duše „sinovi Oca nebeskoga (usp. Mt 5, 45), čija djela čine“; „zaručnici Gospodina našega Isusa Krista“ kad se po Duhu Svetomu sjedinjuju s Isusom; „braća i sestre Njegove“ kad vrše volju Oca koji je na nebesima (usp. Mt 12, 50); te konačno, „majke Njegove“ kad ga nose u svome srcu i tijelu (usp. 1 Kor 6, 20) i rađaju svetim djelom, koje mora svijetliti drugima za primjer (usp. Mt 5, 16; 1 PVj I., 7-10).

S druge strane, oni koji ne čine pokore… „zavedeni od đavla čiji su sinovi i čija djela čine (usp. Iv 8, 41), slijepci su jer ne vide svjetlo istinito, Gospodina našega Isusa Krista“ (II., 6-7). Franjo prokazuje i žigoše takvu sljepoću te u njoj prepoznaje napast na koju ljudi pristaju — „kako je tijelu slatko griješiti, a gorko Bogu služiti“ (II., 11). Oštro i odlučno, ali iznad svega s nakanom da se takvi obrate i poprave, zvuče Svečeve riječi: „A gdje god, kad god i kako god umire čovjek u smrtnom grijehu bez pokore i zadovoljštine, ako može dati zadovoljštinu, a ne daje, đavao grabi dušu njegovu iz njegova tijela uz takvu tjeskobu i muku, koje ne može znati nitko osim tko iskusi“ (1 PVj II., 15).

2. Formacija

Nadam se, drage sestre i braćo, da mi nećete zamjeriti ovako zahtjevan i izazovan početak razmišljanja o sadašnjim najvažnijim zadacima ministra, vijeća i duhovnih asistenata u animaciji bratstva. Ako pođemo od toga da smo se odazvali Božjemu pozivu, da želimo živjeti Evandelje Gospodina našega Isusa Krista u svijetu i biti na dobro i korist Crkvi, jasno nam je da ne možemo previdjeti koji je temelj da bismo to mogIi ostvariti. To je otvorenost Duhu Božjemu i njegovu svetom djelovanju, euharistijska duhovnost, dnevna osobna i zajednička moIitva, uredan sakramentalni život i nastojanje oko vršenja Božje volje u ovome vremenu i u bratstvu u kojemu smo dali obećanje života po Evanđelju.

U tom nas smislu trebaju ohrabriti poticaji i pohvale sv. Franje onima koji čine pokoru i žive po temeljnom zakonu ljubavi, ali i upozoriti riječi upućene onima koji ostaju u grijehu, ne žele se mijenjati, odgađaju vlastito obraćenje i ne otvaraju se Božjemu svjetlu i mudrosti. To bi bila i prva, općenita, poruka upućena svima koji su odgovorni za animaciju (a to dolazi od lat. anima, duša, pa onda i može značiti: „podržati život, oduševiti, oduhoviti, prodahnuti“!): otvarati se Bogu i tražiti od Njega blagoslov i snagu za dobro i odgovorno vršenje vlastite službe u bratstvu.

Ako krenemo sada razmišljati o pojedinim službama, zapravo bih najmanje htio govoriti o (mjesnim) ministrama i ministrima. Naime, već samim time što su prihvatili kandidature (kako je to uobičajeno u OFS-u) i bili izabrani od sestara i braće, preuzeli su velik dio tereta na sebe i o njima zapravo ovisi kakvi su bratsko-sestrinski odnosi, kakva je formacija, kakav je odnos s Franjevačkom mladeži (ako je ima), kakav je odnos s duhovnim asistentom, koliko članovi OFS-a sudjeluju u životu samostanske (i župne) zajednice i mjesne crkve (Varaždinske biskupije). Osim toga, po svojoj službi moraju i slati izvješća Područnome vijeću, dolaziti na kapitule, organizirati program rada i kalendar mjesnoga bratstva, redovite i izvanredne susrete, sjednice Mjesnoga vijeća… Već to je velik i zahtjevan posao, u kojemu s pravom računaju na pomoć, podršku i rasterećenje od strane ostalih članova Vijeća.

Druga služba po važnosti trebala bi biti ona učitelja formacije, koji je zadužen za pripremu i uvođenje kandidata u Franjevački svjetovni red. Ta osoba s pravom računa na stalni kontakt i brižnu prisutnost kako ministra, tako i mjesnog duhovnog asistenta, koji trebaju redovito pratiti rast i napredak novopridošlih. Uz vjerno prolaženje svih tema koje su predviđene u Programu formacije za kandidate u OFS-u, ne smije se preskočiti ni provjera o ljudskim i kršćanskim preduvjetima da bi kandidat uopće mogao krenuti u franjevačku formaciju.

Kao jedan od važnih zadataka, naše područno vodstvo navodi upravo onaj koji se tiče vremena uvođenja i početne formacije, napose prigodom odlučivanja o primanju novih članova u Red i pripuštanju na zavjetovanje. U III. poglavlju GK OFS-a (Život u bratstvu), izričito se navode uvjeti za primanje u Red: ispovijedati katoličku vjeru, živjeti u zajedništvu Crkve, imati dobro moralno vladanje i pokazati jasne znakove poziva (usp. ZKP kan. 316). U istom se broju, osim potrebe da kandidat napiše molbu za primanje u Red, kaže da „vijeće bratstva zajednički odlučuje o molbi te daje službeni odgovor aspirantu i priopćenje bratstvu“ (GK OFS-a, čl. 39, 1-3). To u praksi znači da svi članovi vijeća i duhovni asistent (obično putem povjerljivog, osobnog razgovora) trebaju ne samo poznavati osobu po imenu, nego i upoznati obilježja njezina karaktera, naznake poziva na život po Evanđelju, obiteljsko i poslovno okruženje te spremnost na aktivni život u bratstvu i svjedočenje u svijetu.

Što se  samoga zavjetovanja, kandidat po završetku početne formacije podnosi ministru mjesnoga bratstva molbu za zavjetovanje. Cijelo vijeće bratstva, saslušavši učitelja formacije i duhovnog asistenta, tajnim glasovanjem odlučuje o pripuštanju na zavjete te o tome daje odgovor kandidatu i obavijest bratstvu (GK OFS-a, č1. 41, 1). Iz opisanoga slijeda postupaka i spominjanja pojedinih članova mjesnoga vijeća, opet bismo trebali prepoznati koliko je velika odgovornost ministra, vijećnika i asistenta za one koji žele dati obećanje života po Evanđelju u OFS-u. Osim toga, u činjenici da o ishodu glasovanja treba odgovoriti kandidatu na njegovu molbu i obavijestiti cijelo mjesno bratstvo, jasno nam je da su zavjetovani pozvani ne samo molitvom pratiti one koji su u formaciji, nego i upoznati ih, uključiti ih u događanja bratstva i pratiti ih sa željom da napreduju u spoznaji, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima.

Po svemu rečenome, vidimo da je animiranje i vođenje bratstva na području formacije složena, izazovna i odgovorna zadaća. Općenito, animiranje i vođenje u OFS-u povjereno je vijeću. To je zajednička zadaća, zajednički rad, zajedničko služenje. Ne postoji, naime, osoba koja u sebi ima sve darove i sve karizme. Bog ih je podijelio, kao što čitamo u poslanicama sv. Pavla (usp. 1 Kor 12, 7-1 1). Zato je i za dobru formaciju – koja se događa kad oni koji se pridružuju potiču „ove starije“ na oduševljenije svjedočenje, sabraniju molitvu, predaniji rad i služenje, žarču ljubav – važno da svi budu uključeni i potrude se dati od sebe sve što mogu da bi doista početna formacija proizlazila iz trajne formacije zavjetovanih, a trajna formacija bila uvijek iznova izazivana i grijana žarom novih članova.

3. Dijalog s članovima koji nemaju stalni kontakt s bratstvom

Ovdje bih na osobit način htio istaknuti ulogu doministra mjesnoga bratstva, ne isključujući ostale. Naime, u redovitim prilikama doministar mijenja ministra kad nije nazočan i može se činiti da je poput „ministra bez portfelja“ u društveno-političkom životu. No, to ne bi trebalo biti tako. Upravo bi doministar trebao preuzeti na sebe, s povjerenjem i u duhu supsidijarnosti, pripremu zajedničkih slavlja, pomoć u urudžbiranju dopisa i dokumenata, organizaciju slavlja franjevačkih blagdana i zavjetovanja, provedbu konkretnih zajedničkih akcija s članovima Franjevačke mladeži, trud oko obavještavanja bratstva o važnim događajima, obljetnicama i proslavama u gradu i mjesnoj Crkvi, uspostavljanje kontakta sa susjednim bratstvima i višim razinama, brigu oko pravovremenog slanja doprinosa za više razine i izvješća za iste, i još toliko toga…

Osobit njegov doprinos i mogućnost djelovanja trebala bi se pokazati u nastojanju da se doznaju imena, adrese i uspostavi kontakt s članovima koji ne sudjeluju na susretima bratstva i tek se povremeno ili vrlo rijetko javljaju. Naši nas zakonodavni dokumenti obvezuju da im se pristupi pažljivo, s razumijevanjem i strpljivošću. U tome bi sve članove vijeća, asistenta i aktivnu braću i sestre trebala nadahnjivati želja da žive milosrđe u bratstvu. To konkretno znači da se ne boje ući u dijalog, otvore se onima koji su se „povukli“, pristupe iskreno i budu spremni saslušati razloge za rezerviranost i udaljavanje od bratstva, te se potruditi i dati im dovoljno vremena da, nakon što su saslušali članove bratstva, razmisle, ocijene svoju konkretnu životnu situaciju i mogućnost angažmana, te donesu konačnu odluku, koju treba poštivati bez zamjerki, optuživanja, razočaranja, nagovaranja i pretjerane popustljivosti.

U ovom slučaju, živjeti milosrđe u bratstvu znači doista živjeti kao braća i sestre, nikoga unaprijed ne isključivati, a kamoli „prekrižiti“ iz života, te biti doista bližnji i takvima koji se nađu u poteškoćama (iz bilo kojih razloga) u življenju onoga što su Bogu obećali. Bratstvo je put na kojemu se ostvaruje ljudski život. Ljudski se on ne može ostvariti bez zajedništva s drugim ljudima. Bez iskustva bratstva ne može se preživjeti ni fizički, ni psihički, ni duhovno. Svjesni da je Bog nama prvi i neizmjerno milosrdan, upravo to smo pozvani posvjedočiti i pokazati prema članovima naših bratstava koji ne sudjeluju na susretima bratstva i s njime nemaju stalni kontakt.

4. Sazivanje sjednica vijeća, donošenje odluka i odgovornost za njihovo provođenje

Iz moga ne tako dugog iskustva u vršenju službe mjesnog i nacionalnog duhovnog asistenta, uočio sam da imamo velikih poteškoća upravo u provođenje odluka koje donesemo na mjesnoj i na višim razinama. Nekad je bolje ne izglasavati i ne usvajati odluke za koje se može slutiti da će ih biti teško ili nemoguće provesti, nego dopuštati da često budu „mrtvo slovo na papiru“. Što se tiče odluka s viših razina, upravo u tome se javlja mnogo više prigovora na proceduru kojom se došlo do toga i na ton i jezik kojim su sastavljene nego na sam sadržaj. Zato se događa da se olako prijeđe preko toga, dokument jednostavno stavi u arhiv ili uopće ne obavijesti mjesno bratstvo o odluci koja je stupila na snagu.

Sasvim je normalno očekivati da će novoizabrano vijeće mjesnoga bratstva primiti od prethodnoga ne samo ovlasti, pečate i područje djelovanja, nego da će se dogoditi istinska primopredaja, tj. upoznavanje s načinom rada, s izazovima, s mogućim poboljšanjima, s onim što je do kraja i potpuno ostvareno, kao i s onim što još treba učiniti. Vijeće se sastaje redovito jednom mjesečno, a po potrebi i češće i tu dinamiku treba poštivati. Za to su odgovorni kako ministar i doministar, tako i svi ostali članovi vijeća, uključujući asistenta.

Moramo biti svjesni da je — uz to što živimo jedno prekrasno i izazovno nadahnuće (karizmu), što nam je pravilo i život Evanđelje kao Radosna svijest spasenja, što nastojimo ostvariti duhovnost kojoj su naglasci utjelovljenje, otkupljenje i euharistija — sastavni i nedjeljivi dio Franjevačkoga svjetovnog reda i ustroj, vođenje knjiga i priprema i podnošenje izvještaja. Nekad je potrebno i odgovoriti na pitanja braće i sestara iz mjesnoga bratstva, nekad donijeti odluke o onome što traže s viših razina, a valja i glasovati i odlučivati na mjesnim izborima, o kandidatima za ulazak u Red i zavjetovanje, o biranju delegata (zastupnika) za više razine.

Ono što je izazov i čemu bi trebalo težiti jest da vijeće djeluje kolegijalno. Izabrane sestre i braća trebaju živjeti i djelovati kao malo bratstvo unutar većega bratstva. Svaki je vijećnik ponajprije član vijeća, a tek potom ima posebnu službu unutar vijeća. Od vršenja pojedine službe važnije je stoga zajedničko služenje bratstvu, razmjena ideja, pronalaženje zajedničkog načina razmišljanja i zajedničko traženje dobra bratstva. Prema tome, svaki član vijeća dijeli radosti, probleme, brige, ali i rad i zadaće drugih članova vijeća. Upravo to znači voditi i animirati bratstvo po vijeću, franjevački, kršćanski i ljudski (humano, etično)!

5. Zaključak

Neka izvjestitelji s regionalnih susreta, u dogovoru s odgovornima za organizaciju susreta, u svom izvještaju, uz ostale informacije, u svakom slučaju, na temelju rezultata proizašlih iz rada na susretu, donesu odgovore na sljedeća pitanja:

1. Postoji li u vašem mjesnom bratstvu/vašoj regiji problematika predložena za regionalne susrete (vidi gore: I., 1.-3.)?
2. U kojem od navedenih triju područja (formacija, kontakt s neaktivnim članovima, funkcioniranje vijeća) ima najviše poteškoća u ostvarenju zadaća vijeća?
3. Koji se kriteriji najviše uzimaju u obzir prilikom primanja u Red, odnosno prilikom pripuštanja na zavjetovanje?
4. Koja su pozitivna iskustva u radu mjesnoga vijeća?
5. Koji su uzroci neprovođenja zadaća mjesnoga vijeća?

fra Krunoslav Kocijan OFM
predsjednik Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata OFS-a